XS
SM
MD
LG

Kuglanje - sport koji nema granica


Kuglanje je sport koji nema granica. Opšte poznata stvar (makar, među ljubiteljima kuglanja u svetu) da je Srbija najjača kuglaška nacija na svetu. Muška kuglaška reprezentacija Srbije, kao što je opšte poznat, osvojila je titulu šampiona na Svetskom prvenstvu u nemačkom gradu Detenhajmu 2009 god. pobedivši u finalu selekciju,skoro nepobedivu Nemačku. U polufinalu Srbija je eliminasala Češku sa rezultatom 3.969:3.705 (7:1) čunjeva, što je novi svetski ekipni rekord. U meču sa Češkom, Vilmoš Zavarko srpski mladi reprezentativac postavio je pojedinačni svetski rekord od 728 čunjeva.Ovo je istorijski podvig naše reprezentacije. I JUNIORI PRVACI SVETA !!! 15.Juniorski Šampionat sveta je održan maja 2010 g. u Rijeci, na kojem je Srbija osvojila četiri medalje i tako uz seniorsku ekipnu titulu prvaka sveta,dodala i juniorsku.Tandemi su blistali (zlato Vilmošu Zavarku i Robertu Ernješiju, srebro Milošu Simijonoviću i Aleksandru Milinkoviću), bronza Jeleni Petrović u sprintu... Juniorke su pete...

Nekoliko dana pre juniorskogšampionata održana je i Svetski kup za mlađe od 18 godina,gde su deca iz Srbije su postigla značajne rezultate. Robert Ernješi je PRVAK SVETA U KATEGORIJI U-18, Marko Antić osvojio srebro u kategoriji U-14, Milana Pavlić osvojila srebrnu medalju. Također, Hermina Lukač i Marko Antić su osvojili srebro na Svetskom kupu u Rijeci u svojim kategorijama. Sportske margine pored toliko uspeha, ovaj sport se nalazi na sportskim marginama u državi, (koju su momci i devojke proslavili po svetu ), kako u sportskim medijima, tako i u glavama onih koji treba da brinu o sportu na jedan realističan, ne favorizovan način. Dok se na zapadu i ostalim kuglaškim velesilama i nacijama svaka medalja osvojena na svetskoj ili evropskoj sceni vrednuje i ceni, naša mladost biva ponižena i omalovažena postupkom društva,države, medija i ostalih faktora. Jeste činjenica da ima sportova u Srbiji mnogo važnijih, popularnijih, atraktivnijih, koji donose finansijsku dobit, ali kuglanje i ne zahteva toliko osim da se pomogne kuglaškim reprezentacijama da na slična prvenstva odu dostojanstveno, a ne da se "prosi" od nekih tamo sponzora ili...
Osim toga, traži mesto i prostor za bavljenje ovim sportom, koji može da bude jako masovan i da se sa njim bave apsolutno sve generacijske dobi, da bude porodičan sport??  Odakle ta želja i inspiracija, ovim momcima i devojkama, pored svega,  za svaki novi dolazak na kuglanu? Svakim novim danom na kuglani se dobijaju novi motivi. I kad mislite da ste dostigli svoj maksimum, uvek vam prođe kroz glavu: mogu još, mogu još bolje. I u tome je tajna dugogodišnjeg bavljenja ovim sportom. Najveći problem je ovog sporta, osim gore navedenog marginalizovanja je nepostojanje škola kuglanja, što bi definitivno diglo kuglanje na jednu višu nivo. Mnogi, što već godinama igraju za klubove praktično su samouki, tj. sve što su naučili o ovom sportu nastalo je na empirijskoj bazi. Skupljali su kuglaši svakim bacanjem novo iskustvo i dolazili do saznanja kako unaprediti stil, igru i sve ono što je potrebno kako bi napredovali. Upravo taj elementarni deo koji nedostaje, a to su škole kuglanja, koje bi bile izvrsna lansirna rampa za sve zainteresovane koji bi mogli prepoznati neskriveni talent i u završnoj fazi i jako zavoleli ovaj sport. Srbija nema puno cenjenih kuglaških velišina od trenera, osim dvojice Svetski priznatih , selektora reprezentacije  prof. M.Ponjevića i Zdenka Pavlica. Na žalost,njihov rad i trud nije cenjen kod nas, njihove ideje se ne prihvataju, rekao bih iz sujete. Kuglaški svet to vidii ceni. Oni će od ove jeseni predvoditi najjače svetske ekipe iz Slovačke (Ponjević), tj Madjarske (Pavlic, kao igrač i trener). Ne razumem, zašto recimo škole koje imaju u svom programu fizičko i zdravstveno vaspitanje, ( npr u NS ima 10-14 staza za kuglanje) u gradovima koji imaju dobrih i novih kuglana, ne organizuju odlazak na kuglanje. Ti školarci bi mogli uz pratnju svojih profesora i klupskih trenera posećivati kuglanu u kojoj bi mogli na najbolji mogući način doći u kontakt s ovim sportom koji je nepravedno doveden na sportske margine. U dogovoru sa pojedinim kuglaškim klubovima, koji bi ustupili po 1 sat treniranja, nedeljno ili mesečno stvorila bi se i realna mogućnost za stvaranje novih kuglaških nada u muškoj i ženskoj konkureciji. Povećanje masovnosti i interesa za kuglanje iniciralo bi pitanje kuglana kojima oskudeva, ponajviše južni deo Srbije. U celoj južnoj Srbiji postoje samo jedna kuglana i to u Nišu, (postoje i jaki kuglaški centri, kao Kragujevac, Kruševac, Smederevo, G.Milanovac, Kraljevo, Jagodina, (mogli su umesto kamile da kupe kuglanu, okupili bi više mladosti koja bi se bavila sportom i bila zdravija) ali nema sertifikat NBC, te ne mogu igrati medjunarodne utakmice. Treba slediti primer privatnih kuglana, ljudi koji pored ljubavi prema kuglanju,ulažu u iste jer imaju i ličnu korist. Tu bi društvo-država ili..??, trebalo da vidi svoj interes za pravljenje novih kuglana, stvaranje zdravije nacije, odvajanje dece od poroka i ulice itd. Takvi objekti koji bi imali dečje staze, teretanu, restoran, bili bi najbolji primer kako bi jedna kuglana trebala izgledati. Najbolji primer maksimalnog iskorištavanja kuglanja kao jedinstvene porodične zabave je kako se to radi na zapadu.Kuglanje je u razvijenom svetu pravi porodični sport na koje dolaze kompletna porodica, koje u velikim kuglanama, prepune raznih sadržaja, provode celi dan zajedno.Tu se jede, pije, (do duše, mi nismo toliko ekonomski jaki,da bi ovo mogli priuštiti dnevno ili nedeljno, ali jednom mesečno??), druži i pre svega kugla što je jedan od najboljih mogućih vidova zabave za celu porodicu, (npr.kuglana na Adi Ciganliji u koju bi grad Beograd mogao jako malo da uloži, a gradjanima Beograda pruži zaista mnogo), a da pritom ne izuskuje velike financijske izdatke. To kod nas, barem u Srbiji nije još uvek prepoznato na takav način.