XS
SM
MD
LG

Luka Milenković režira trenersku revoluciju

Sa svoje 22 godine on iza sebe ima petogodišnji staž u radu sa mlađim selekcijama. Zbog zdravstevnih problema je svoju ulogu u fudbalu promenio vrlo mlad, te je umesto igračke započeo trenersku karijeru.

Radio je sa trenerima u BSK-u iz Borče, odakle je on inače i OFK Crvenka. Sada vodi svoju školu fudbala FK Fortuna ,uz pomoć starijih kolega gde radi sa dečacima u uzrastu od 5 do 11 godina,a povremeno prati i rad Slađana Šćepovića u školi fudbala Partizana. Beleži dobre rezultate, ali naglašava da mu to  nije cilj jer je u tom uzrastu to opterećenje za decu i gube moć socijalizacije sa drugom decom, već uspeh nužno dolazi kao posledica dobrog rada.

Primopredaja šampionskog pehara



Šta je zanimljivo kod ovog mladića ?
Luka Milenković, osim što maksimalno posvećuje pažnju deci koju trenira, na drugoj je godini studija na Filozofskom fakultetu, na trećoj godini studija na beogradskoj akademiji fudbala, član je kulturno umetničkog društva Abrašević, do skoro aktivni igrač bilijara u bilijar ligi Srbije, pa čak u slobodno vreme, kojeg nema na pretek, napiše i po neku pesmicu namenjenu za uzrast dece koju trenira, o čemu mogu da posvedoče deca koja ih sa zadovoljstvom uče. Govori engleski, a savladao je i grčki jezik. Ni manje ni više. Širok spektar aktivnosti, a pre svega obrazovanja izdvaja ovog mladića iz stereotipa kreiranih o trenerima. Šta on želi da postigne ?
 

-Svestan sam da od hiljade dečaka koji će trenirati fudbal diljem Srbije velićina njih fudbal neće uspeti da zaigra u nekom profesionalnom rangu, a to je realnost koju sportski radnici i roditelji konstantno zapostavljaju, a ja ne lažem sebe.I šta ću ja raditi sa njim sada? Ne želim da ja budem taj koji će im kreirati ličnost i način razmišljanja, već da ih naučim da oni to urade što je bolje moguće. Jer žao mi je kada vidim 17ogodišnjaka koji je davao celog sebe za fudbal, ali nije uspeo da se dokopa profesionalnog, ugovora kako stasava u iskusnog vozača viljuškara ili magacionera, jer je to njegov maksimum nakon brojnih propuštenih časova u osnovnoj i srednjoj školi. Moja težnja nije da odgovorim dete od fudbala, već da ih nateram da u svom životu dostignu nesaglediv spektar sposobnosti i da njegove kognitivne sposobnosti ne ostanu na nivou jednog isključivog fudbalera.

Starije kolege često sa dozom skepticizma prate njegov rad, ali on kaže da je svestan da njegovo fudbalsko znanje nije na nivou starijih kolega, ali da ne vidi prepreku koja bi ga sprečila da u narednim godinama uspe da pokupi potrebno znanje i dostigne vrhunski nivo.

Svake nedelje polaznici njegove škole fudbala imaju domaće zadatke formirane tako da mali fudbaleri moraju da mu raportiraju jednim pisanim radom svoje mišljenje o brojnim temama.

-Želim da pokažem svu svoju ambivalentnost. Svakog posla kojeg se latim ja to radim sa maksimalnom posvećenošću. Sve bi u fudbalu bilo lepše kada bi treneri krenuli prvo sa radom na sebi, sa obrazovanjem što fudbalskim što opštim, pa tek onda da krenu u rad sa najmlađima, jer tek onda imaju šta da im prenesu. Uloga trenera nije samo da nauči dete na žonglira i šutira loptu, on je na sebe preuzeo ulogu formiranja jednog deteta i mnogo toga zavisi od njega. Roditelji su rak rana omladinskog fudbala, jer su preambiciozni i nestrpljivi. Najbitnije im je da njihovo dete bude najbolje i da krene da im donosi novac u kuću što pre. To je postalo toliko destruktivno za mlade fudbalere, da ja stvarno ne znam šta je lek za to. Redukovanje njihovog kontakta sa decom na treninzima i utakmicama ne pomaže, jer će oni ono što su namerili da mu ubace u glavu to uraditi kod kuće.

Milenković kaže da idola nema, ali da ceni rad mnogobrojnih stručnjaka, a to su Milan Đuričić, Boris Bunjak, Slađan Šćepović, Slobodan Halilović, Vladimir Vermezović i Dragan Kovačević.
Da li je ovo neka revolucija medju trenerima koji dolaze, svestranost, obrazovanje, pedagoški pristup u punom smislu te reči, rad sa decom na svim poljima...?